Razvoj i/ili modernizacija programa primjerenih učenicima s teškoćama
Danas je u Medicinskoj školi Bjelovar održana radionica u suradnji s partnerom Učilištem IDEM. Tema današnje radionice je rad s gluhom/nagluhom djecom.
Da bismo barem donekle mogli shvatiti problem gluhih i nagluhih osoba, potrebno je naznačiti nekoliko bitnih činjenica. Prva se odnosi na stupanj oštećenja sluha te, s obzirom na njega, razlikujemo dvije osnovne skupine: nagluhe i gluhe osobe.
Nagluhe su one osobe kojima se prosječni gubitak sluha kreće od 20 ili 25 dB do 90 Db(decibela). Svjetske klasifikacije (SAD, Velika Britanija) obično svrstavaju nagluhe osobe u četiri kategorije: lako nagluhi (25-40 dB), umjereno nagluhi (40-55 dB), umjereno-teško nagluhi (55-70 dB) i teško nagluhi (70-90 dB). Nagluhe osobe, u percepciji govora, auditivne informacije dopunjavaju vizualnom percepcijom, pri čemu im znatno pomaže slušni aparat, a kod nekih osoba kohlearni implantant (umjetna pužnica). Individualne razlike među osobama oštećena sluha velike su te značajno utječu na modalitete komuniciranja i na odabir rehabilitacijskih i edukacijskih postupaka.
Gluhe su one osobe koje imaju prosječan gubitak sluha iznad 90 dB te ni uz pomoć slušnog aparata ne mogu cjelovito percipirati govor. Kod tih se osoba percepcija govornog jezika dominantno odvija vizualnim kanalom – čitanjem s lica i s usana sugovornika, a interpersonalna komunikacija odvija se na znakovnom jeziku uzimajući u obzir sugovornikovo znanje tog jezika.
Drugi čimbenik koji definira oštećenje jest vrijeme nastanka oštećenja sluha. Najznačajnija razlika prema tom čimbeniku odnosi se na to da li je oštećenje sluha nastalo u prelingvalnom ili postlingvalnom razdoblju, odnosno je li osoba usvojila govor i jezik prije nastupa oštećenja sluha ili je oštećenje nastupilo prije usvajanja baze materinskog (prvog) jezika. Po svojim posljedicama, prelingvalna gluhoća vrlo je ozbiljno senzorno oštećenje te utječe na cjelokupan razvoj i psihosocijalno sazrijevanje osobe.
Posljedice prelingvalne gluhoće ovise o interakciji stupnja i vremena nastanka oštećenja, o prisutnosti dodatnih teškoća, o stavovima i podršci okoline (roditelja, članova obitelji, suučenika, učitelja…) te o pravodobnosti, kvaliteti i kvantiteti rehabilitacijskih i edukacijskih postupaka. Teškoće u standardnom načinu komunikacije, kao dominantne posljedice gluhoće, mogu rezultirati i odstupanjima u emocionalnom i socijalnom razvoju te u obrazovnim postignućima djeteta. Osim toga, istraživanja su pokazala da rano usvajanje znakovnog jezika ne interferira s učenjem oralnog jezika, već ga, baš naprotiv, potiče.
Rezultati evaluacije rane dvojezične rehabilitacije i edukacije gluhe djece u većini zemalja Europe, u Kanadi, Sjevernoj Americi, Australiji i nekim zemljama Južne Amerike pokazuju da gluhi učenici educirani takvim pristupom, osim što postižu jezičnu kompetenciju jednaku svojim čujućim vršnjacima, imaju bolju sliku o sebi, bolje samopoštovanje, manje su impulzivni, rjeđe imaju poremećaje u ponašanju, emocionalno su zreliji, samostalniji su, bolje socijalno prilagođeni.
Rehabilitacija gluhog djeteta sklop je intervencija s ciljem usvajanja jezika i ponašanja. Budući da gluhoća izaziva ozbiljne poteškoće u procesu usvajanja govora, posljedica je i neusklađen psihofizički razvoj.
Intervencija logopeda ne ograničava se samo na stjecanje jezika, već se vremenski nastavlja dalje, olakšavajući uključivanje djeteta najprije u predškolsku ustanovu, a zatim na dalje školovanje.
Uvijek bi uz nastavnike trebao biti prisutan logoped, koji bi trebao poznavati ograničenja i mogućnosti učenika, da bi se postiglo bolje uključivanje u svijet ljudi koji čuju, što je neophodna pretpostavka za sučeljavanje sa svijetom rada i svim životnim iskustvima.